Riječ „obrazovanje“ danas je zamišljeno kao nešto što se daje kao obaveza koju nastojimo izdržati dok se ne obavi, i onda ostaviti ju iza sebe. Ovo nije nešto za šta se mlada osoba može kriviti, jednostavno je navikla na to.
Ovaj mentalitet je razvijen kao odbrambena tehnika na nagli porast intelektualnog napora koji je nametnut našem mentalitetu, šta sa obaveznim obrazovanjem iz multidisciplinarnog programa razvijenog prije 120 godina. Stjecanje obrazovanja nije baš bilo dato kao izbor koliko društvena norma. Nemojte pogrešno shvatiti, moderni nedostatak monopola nad općim obrazovanjem je ništa osim oblik najboljeg mogućeg napretka društva i nema se ništa loše tu reći.
Ali, ovakav sistem baš i ne budi želju za dodatnim znanjem i učenjem u tim istim klupama poslije zadnjeg ispita, zar ne? U teoriji, ne. A uglavnom zato što, pa, ponekad je teorije malo dosta.
Iz tog razloga, smatram da radionice utemeljene na praktičnom radu se trebaju uvoditi na obrazovnim institucijama u većem broju i u široj primjeni. Kao argumente zašto, mogu da ponudim samo svoja iskutva sa Pravne klinike na mom Pravnom fakultetu na „Džemal Bijedić“ Univerzitetu.
Ova radionica se zasniva na praktičnom učenju – našim iskusnim i entuzijastičnim profesorima su se pridruživali i praktičari pravnog zanata: advokati, tužitelji i suci. Slušati kako neka sitnica kao tačno postavljeno pitanje može obrnuti situaciju u sudnici i dobiti stvarni primjer iz pravog života je nešto što počinje studentu da da perspektivu. Mjesto održavanja Klinike se mijenjalo iz učionice do sudnice, u proizvoljnim satima prema svakom pojedinačnom studentu. Pod ovim mislim da smo bili ohrabreni prisustvovati sudskim postupcima i imati direktan odnos sa provođenjem našeg pravosudnog sistema. To se u knjizi ne može naučiti.
Kada smo već kod knjiga, znate li kakva je bila naša literatura? Uz Priručnik koji je sadržavao brojne primjere iz sudske prakse uz savjete dopisane uz njih od strane veterana krivičnog prava, dodatni izvori su obilovali od krivičnih dokumenata do elektronskih medija iz cijelog svijeta iz raznih disciplina, čak i onih ne vezanih za pravo. Moj najomiljenji je bio TedEd video zapisi, koje već dobar broj godina pratim, i činjenica da organizatori Klinike cijene TedEd kao izvor za obrazovanje ukazuje na progresivan karakter radionice.
S obzirom da je ovo bila vannastavna aktivnost, svaki student je prisustvovao slobodnom voljom sa ciljem stjecanja dodatnih vještina iz prakse – ovo samo po sebi znači entuzijazam za učenje, učestvovanje u radu Klinike i u timskom radu. Pozitivna konkurencija je vladala grupom polaznika od samog početka, i očuvala je moral kroz one zadnje sate petkom popodne pred vikend.
Na moje veliko iznenađenje, moj najdrži dio je bio zadaća. Znam, zvuči kao obećanje političara – ali istina je! Domaća zadaća se uvijek sastojala u nečemu zanimljivom: pogledati 4 TED videa, opisati svoje predrasude, pročitati slučaj XY v. XX, prisustvovati glavnom pretresu…. Da, uvijek je zadaća ostavljala sa sobom taj osjećaj istraživanja, umjesto rutinskog izvršenja naloga.
Ukratko, Pravna Klinika je upravo ono što studentu treba da osnove kombinira sa sticajem prakse dok je još student, što daje veliku prednost kada se izađe iz klupa. Strogo preporučujem veću zainteresiranost studenata u pohađanju ove i sličnih radionica, sa konačnim ciljem povećanja standarda našeg obrazovnog sistema.
– Ajla Đuliman –
